Duhovna misao

četvrtak, 30.10.2008.

Preobraženje

Mt 17,1-13 ili Mk 9,2-13; Lk 9,28-36

Iz evanđelja po Mateju (17,1-13)

Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, 2i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. 3I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. 4A Petar prihvati i reče Isusu: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." 5Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!" 6Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. 7Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: "Ustanite, ne bojte se!" 8Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama. 9Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: "Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne." 10Upitaše ga učenici: "Što dakle pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?" 11On im odgovori: "Ilija će doduše doći i sve obnoviti. 12No velim vam: Ilija je već došao, ali ga ne upoznaše, već učiniše s njim što im se prohtjelo. Tako je i Sinu Čovječjemu trpjeti od njih." 13Tada razumješe učenici da im to reče o Ivanu Krstitelju.

Iz evanđelja po Marku (9,2-13)

2Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. 3I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma - nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. 4I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. 5A Petar prihvati i reče Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." 6Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. 7I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!" 8I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. 9Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. 10Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo "od mrtvih ustati" 11pa ga upitaju: "Zašto pismoznanci govore da prije treba da dođe Ilija?" 12A on im reče: "Ilija će, doduše, prije doći i sve obnoviti. Pa kako ipak piše o Sinu Čovječjem da će mnogo pretrpjeti i biti prezren? 13Ali, velim vam: Ilija je već došao i oni učiniše s njim što im se prohtjelo, kao što piše o njemu."

Iz evanđelja po Luki (9,28-36)

28Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 29I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. 30I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. 34Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" 36I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

| komentari (8) | print | # |

subota, 25.10.2008.

30. nedjelja kroz godinu

Ljubav koja prelazi u konkretne čine

Za evanđelje imamo Isusov odgovor o najvećoj zapovijedi. Za Matejev prikaz događaja važno je izjednačavanje ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Dok Marko prenosi: "Druga je: Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih" (Mk 12,31), Matej potpuno izjednačuje ljubav prema Bogu i bližnjemu te ih čini temeljem vjernikova ćudorednog postupanja: "Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci" (Mt 22,39-40). Za "slična" stoji u grčkom pridjev homoia koji znači "istovrsna, slična, podobna". Dakako da je za Mateja ljubav prema čovjeku ispravna ako se hrani ljubavlju prema Bogu. Tada čovjek ne može postati sredstvo podjarmljivanja, nego Božje slobodno stvorenje, stvoreno na sliku i priliku Božju kao i ja.

Za ovakvu, Matejevu verziju Isusova odgovora o najvećoj zapovijedi odabran je kao prvo čitanje odlomak iz Izlaska o socijalnim obvezama u zajednici savezničkog naroda Božjega. Glumljena je pobožnost iskazivati Bogu štovanje u liturgiji, a zatim tlačiti pridošlice, cviliti udovice i sirote, nepravedno zarađivati na siromasima.
Za svetopisamsko ozračje zapovijedi ljubavi važno je imati na umu da to nije teoretska naklonost ili filantropija stoičkih filozofa. To je stav uma i srca koji prelazi u konkretne čine pomaganja i služenja. Isus, prema Mateju, prihvaća da smo njemu učinili ono što činimo gladnima, bolesnima, zatvorenicima, putnicima (usp. Mt 25,31-46). Prispodobu o sudnjem danu donosi jedini Matej. U svjetlu tog Isusova poistovjećivanja s nemoćnima i oskudnima ljubav je stvar volje i akcije, a ne stvar razuma i osjećaja. Ljubiti "svim srcem svojim, svim umom svojim" dvostruki je izraz za hebrejski izraz leb, a srce je kod starih Semita središte čovjekova razmišljanja i odlučivanja. "Svom svojom dušom" znači -životom, praksom!
Je li naš vjernički moral ukorijenjen u ljubavi? Prelazi li naša ljubav dovoljno u čine među konkretnom braćom i sestrama?

Siromasi i nemoćni u savezničkom narodu Božjem (Izl 22, 20-26)

Knjiga izlaska prikazuje izbavljenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i sklapanje Saveza s Bogom pod svetom gorom Sinajem. Naš današnji odlomak dio je šireg izvještaja o sklapanju Saveza s Bogom kojom je prilikom Bog dao Deset zapovijedi kao svojevrsni "dokument Saveza". Da bismo pravo razumjeli današnji odlomak o zaštiti siromaha i nemoćnih, važno je imati na umu da iz Saveza s Bogom i izlazi i savez s vjerničkom zajednicom. Tko pristaje uz Boga kao jedinoga gospodara, pristaje i uz ljude koji su njegova slika.
Za pridošlice stoji izraz gerim, koji znači stranac što živi na području i u državi tuđeg naroda. Na području između Eufrata i Nila -gdje su se odvijali događaji Svetog pisma uvijek je bilo putnika i pridošlica. Štitili su ih međunarodni zakoni, štiti ih i Biblija u ime Božje. U vremenu kad nije bilo policije, mirovine i socijalnog osiguranja, ti pridošlice mogli su biti izrabljivani i podjarmljivani. Izrael biva podsjećan da je sam bio pridošlica u zemlji egipatskoj. Doživjevši milost oslobođenja, treba u znak zahvalnosti Bogu biti pravedan prema svim pridošlicama u svojoj zemlji. S pridošlicama se u zakonodavnim i proročkim tekstovima SZ često povezuju udovice i siročad (usp. Pnz 24, 19 22; Jr 7, 6; Ez 22, 7). Te dvije grupe socijalno ranjivih jednako su bile izložene mogućim zlostavljanjima kao pridošlice. Tko se nije mogao pozvati na roditelje, muža, rodbinu pri traženju svoga zgaženog prava, slabo je prolazio. Država u ono doba još nije bila dovoljno socijalna.
Pozajmice se u ono doba nisu dizale radi kupovanja robe ili gradnje kuće. Banke s kreditima još nisu postojale. Pozajmljivali su siromasi da prehrane sebe i svoju obitelj. U takvim povijesnim prilikama Bog zabranjuje lihvarsko traženje veće sume nego što je dana u zajam.
"Ogrtač" je vanjski odjevni predmet koji su siromasi po noći upotrebljavali kao pokrivač. Prorok Amos kritizira samarijske bogataše što "na haljinama u zalog uzetim leže kraj svakoga žrtvenika; i piju vino oglobljenih u domu Boga svojega" (Am 2,8). To znači da nema prave pobožnosti uz previđanje braće i sestara u nevolji. Nema ljubavi prema Bogu bez konkretne pomoći bližnjemu.

Obratiste se k Bogu (1 Sol 1, 5c-10)

Nastavljajući zahvalu Bogu za djelotvornu vjeru, zauzetu ljubav i postojanu nadu solunskih krštenika, Pavao u ovom odlomku izriče zadovoljstvo što su se obratili Bogu i žive u skladu sa svojim životnim obraćenjem.
"Znate kakvi smo poradi vas među vama bili." Time Apostol podsjeća na vladanje svoje i svojih suradnika Timoteja i Silvana. Izlagali su vjeru Crkve i trudili se živjeti u skladu s naviještenom vjerom. Misionari su propovjednici i živi svjedoci riječi Božje. Pavao nadalje hvali vjernike što su postali nasljedovatelji misionara i samoga Gospodina Isusa. Nasljedovatelji u podnošenju poruga i čak progonstva zbog vjere. Prigrlili su riječ Božju "s radošću Duha Svetoga" -Duh im daje vjerničku radost unatoč nevoljama koje proživljavaju u svom kršćanskom zvanju. "Vjernici u Makedoniji" jesu u Filipima i Bereji, gdje je Pavao propovijedao. "Vjernici u Ahaji" jesu u Ateni i Korintu, odakle je Pavao uputio Prvu Solunjanima. Iz toga vidimo da je od prvih vremena postojalo crkveno zajedništvo: vjernici jednoga grada putovali su k vjernicima u drugom gradu, izmjenjivali su propovjednike, vijesti, materijalne darove.
"Od idola se obratite k Bogu da biste služili Bogu živomu i istinskomu" (r. 9). Pogani Pavlova vremena bili su mnogobošci - klanjali su se idolima ili kipovima brojnih poganskih bogova. Misionari su im trebali najprije dokazati da postoji jedan Bog, stvoritelj svih ljudi, zatim im navijestiti evanđelje o Kristu raspetom i uskrslom. Za Pavla je obraćenje pogana bila Božja potvrda njegova misionarskog djelovanja, jer je znao da čisto ljudskim uvjeravanjem i šarmom u tome ne bi uspio.
Krštenici "iščekuju s nebesa Sina Božjega, Isusa koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi" (r. 10). Iščekivati Isusov ponovni dolazak svojstveno je kršćanima svih generacija i svih crkvenih zajednica. To je naš pristup smislu ljudske povijesti.

Druga je ovoj slična (Mt 22, 34-40)

U grčkom tekstu ovog odlomka pitanje doslovno glasi: "Koja je zapovijed velika?" Kod Marka pitanje glasi: "Koja je zapovijed prva od svih?" Matejeva formulacija više odražava teološke rasprave rabina Isusova vremena. Postojalo je 248 odredaba što vjernik mora činiti i 365 što ne smije činiti, svega 613. Raspravljalo se koje od tih odredaba spadaju u grupu velikih ili važnih. Isusa upravo to pitaju s namjerom da ga još jednom iskušaju.
Isus odgovara citatom iz Pnz 6, 5. Hebrejski tekst doslovno znači: "Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom." Sva tri sinoptika prevela su dvostruko izraz leb: srcem i umom. Srce je u hebrejskom središte čovjekova razmišljanja, planiranja, htijenja. Za ljubav prema bližnjemu Isus citira Lev 19, 18. Isus samo proglašava ono što piše u Zakonu i Prorocima, ne donosi novu zapovijed. Novost je što ljubav prema Bogu i ljudima proglašava prvom i najvažnijom. Sve druge o njima ovise: "Ljubav prema Bogu i bližnjemu nadmašuje sve ostale zapovijedi, ukoliko je ona kriterij prema kojemu se druge mjere. Kome je to premalo, neka doda misao da sve ćudoredno djelovanje ne smije protusloviti ljubavi, nego se njome treba hraniti, i to ljubavlju u dvostrukom smislu, usmjerenom na Boga i bližnjega. Cijeli Zakon i Proroci vise na njoj kao vrata na šarkama" (J. GNILKA: Das Matthäusevangelium 2, 261).
Sabor uči da je ljubav prema Bogu i ljudima osnovno sredstvo stjecanja svetosti, samo što ga svatko koristi i očituje u svom životnom zanimanju i među osobama s kojima živi (usp. LG 40).
Bližnjega treba ljubiti kao samoga sebe. U proročkom kontekstu to znači ne uskraćivati mu prava, usluge, duhovna i materijalna dobra koja mi sebi želimo. Kao što ljubav prema sebi prelazi na duhovnu i materijalnu brigu za sebe, tako treba i ljubav prema bližnjemu ići dalje od teoretske filantropije.
Matej kaže da je ljubav prema bližnjemu jednaka prvoj zapovijedi. Pretpostavlja prihvaćanje ovisnosti o Bogu, ukorijenjena je u priznavanju Boga. Ona je jednako hitna kao ljubav prema Bogu: "Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori vrata pred njim - kako ljubav Božja ostaje u njemu? Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom" (1 Iv 3,18-19). Kao što ljubiti Boga znači saveznički ispunjavati njegovu volju izraženu u njegovoj riječi, tako i ljubiti bližnjega znači bratski mu pomagati.
Dok su drugi teolozi Isusova vremena učili da svijet ovisi o Tori, Isus kaže da sama Tora ili Zakon ovisi o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je utješan ali i zahtjevan nauk. Ne moramo svi biti veliki teolozi da razumijemo uzvišene tajne vjere. Ljubav razumijemo svi. I to ljubav kojom Bog nas ljubi pa zauzvrat traži podaničku ljubav koja nas osposobljava za bratski život s ljudima. To u ovoj misi iznova prihvaćamo, za to molimo.

(KTA)

| komentari (7) | print | # |

utorak, 21.10.2008.

Karizmatska obnova u Crkvi

I danas nakon tridesetak godina postojanja Katoličkog karizmatskog pokreta, vjernici se često pitaju što je to. Zato smo zamolili mr. sc. Ivu Pavića, OFM, našeg poznatog karizmatika, da za čitatelje Rheme odgovori na neka goruća pitanja koja se tiču Karizmatske obnove i pojasni neke temeljne pojmove.

Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj zar da šuti?

RHEMA: Možete li nam reći nešto o najranijim počecima kariz matskog pokreta u Crkvi?

Fra IVO: Prvi karizmatici bili su Korinćani. Imali su brojne duhovne darove Duha Svetoga. U povijesti Crkve poznat je karizmatski pokret iz II. stoljća, montanizam, koji se slomio zbog sukoba i napetosti izmedu hijerarhijskog i karizmatskog shvaćanja Crkve. Duh Sveti djelovao je u Antunu, pustinjaku kad je osjetio poziv da napusti svijet i pobjegne u samoću. Taj je izazov urodio divnim pokretom pustinjskih otaca. Zapadno benediktinsko monaštvo, nakon pada Zapadnog rimskog carstva, karizmatski je oblik života koji živi evanđeosku radikalnost. Monaštvo se ne suprotstavlja strukturi lokalne Crkve, nego se u nju uključuje. U 12 i 13. stoljeću Duh je Sveti izazvao silnu revoluciju unutar Crkve. Prosjački redovi, karmelićani, dominikanci, franjevci i drugi, ostavljaju neizbrisiv karizmatski trag u povijesti Crkve. Svi velikani Duha iz 15. i 16. stoljeća kao što su Terezija Avilska, Ivan od Križa i Ignacije Loyolski bili su karizmatici. Oni su bili optuživani zbog
otvorenosti Duhu. Svakako treba spomenuti sporne pokrete kao što su bili: valdenzi, amorićani, jaochimiti, apostolska braća, duhovnjaci, fratičeli, beguini i Božji prijatelji. Svi su ti pokreti suzbijeni zbog neslaganja s Crkvom. U 20. stoljeću, zajedno s redovničkim kongregacijama novijeg datuma, svjedoci smo nastanka svjetovnih instituta s laicima Bogu posvećenima u svijetu. U novije vrijeme ponovio se karizmatski pokret.

RHEMA: Što je dovelo do karizmatske obnove danas i što ona želi dati Crkvi?

Fra IVO: Dat ću tri kratka odgovora. Do Katoličke karizmatske obnove (KKO) došlo je zbog teorijskog i praktičnog ateizma u srcima i umovima ljudi. Herbert Muhlen, sudionik II. Vatikanskog sabora rekao je: "Duh Sveti, duša Crkve, trajno prisutan u njoj, zar da šuti? Božja su vremena i časovi! I dao je odgovor i dat će ga još više!" KKO je sastavni dio Crkve.
To nije, kao što neki misle, paralelna institucija u Crkvi, sekta, „crkva u Crkvi"- naprotiv, ona je blago Crkve. Ona ne želi dati Crkvi ništa nova već je podsjetiti da se koristi onom snagom koju ima. KKO želi poučiti mlade kako će primiti sakrament krizme učinkovito i poučiti već krizmane kako će doživjeti osoban susret s Isusom, kroz osobno predanje. Kad bi sakmmenat Krize bio učinkovit, smatram da bi nestalo potrebe za Katoličkom karizmatskom obnovom i molitvenim zajednicama.

Na početku nisam razumio ni prihvatao obnovu u Duhu

RHEMA: Koliko ste dugo uključeni u KKO i kad ste se prvi put susreli s karizmaticima?

Fra IVO: Aktivno sam uključen više od devet godina. Kroz to sam vrijeme slušao svjetske i domaće karizmatike, bio na njihovim seminarima, sudjelovao na različitim susretima, konferencijama i slično. Uz to sam i sam vodio seminare, duhovne obnove, duhovne vježbe, molitvene susrete, osnivao molitvene zajednice itd. Katoličke sam karizmatike prvi put susreo u Camberri, u Australiji. Bio sam student teologije. Slušao sam ih kako glasno pjevaju i slave Boga u jezicima. Na upit jedne časne sestre franjevke što mislim o tome kao teolog, odgovorio sam samouvjereno da „to nije s Božje strane" Dakle, na početku nisam razumio ni prihvaćao obnovu u Duhu. Bio sam racionalist i jedan od onih umišljenih teologa. Srećom, poslije sam promijenio mišljenje.

RHEMA: I kako ste prihvatili KKO? Je li netko utjecao na vas?

Fra IVO: Obnovu u Duhu oduševljeno sam prihvatio na duhovnom seminaru u Sarajevu koji je vodio p. Rufus Pereira. On je bio istinski Kristov svjedok. Stekao je u Rimu dva doktorata: jedan iz filozofije i jedan iz biblijske teologije. Uz to je vješt govornik. Potpuno je zahvaćen Kristom. Govorio je u snazi Duha. Puno su mi pomogle i duhvne vježbe sv. Ignacija Loyolskog u šutnji koje sam obavio, i koje i danas obavljam u svakodnevnom životu. One su mi pomogle da više ne sumnjam i da se ne opirem Duhu. Kasnije sam upoznao i mnoge svećenike, časne sestre, Bogu posvećene laike i druge osobe uključene u KKO. Mnogi su od njih imali darove Duha Svetoga: dar jezika, proroštva, tumačenja jezika, vizije, dar spoznanja, ozdravljanja... To me još više ohrabrilo da napravim "skok u vjeri" prema toj struji milosti. Danas stalno Bogu zahvaljujem na tom daru.

RHEMA: Je li bilo otpora u početcima vašega djelovanja?

Fra IVO: Bilo je jako puno otpora. Nedostatak podrške i povjerenja od mojih kolega, bez potpore od onih čiju sam potporu očekivao. Rekao bih da se taj otpor i protivljenje danas pojačava. Isus je sam rekao da ćemo biti progonjeni zbog njegova Imena. A sveti nas je Pavao na to upozorio kad je rekao u poslanici Timoteju 3,1-7: "U posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez
ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude umjesto Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile". Zar ne živimo u takvim vremenima? Mi kršćani treba da izabiremo uvijek ono što je "teže' i naviještamo Radosnu vijest, Isusa Gospodina, i u nezgodno vrijeme...Postoie 23 papinska dokumenta upudena karizmaticima

RHEMA: Službena je Crkva odobrila KKO. Kako znamo, mnogi karizmatici u svijetu doživljavaju nerazumijevanje, pa čak i određene zabrane i progone...

Fra IVO: Katolička karizmatska obnova odobrena je od Crkve, sa svim elementima „u paketu": slavljenje Boga, dar jezika i tumačenje jezika, dar liječenja i čudesa, dar spoznanja i mudrosti, molitva oslobađanja i iscjeljivanja itd. Sjedište je u Rimu. Pavao VI., Ivan XXIII., Ivan Pavao II., kao i sadašnji papa Benedikt XVI. potvrdili su Katoličku karizmatsku obnovu. I kardinal Vinko Puljić u nas u BiH-a odobrava KKO na području svoje nadbiskupije. Ako bi neki crkveni dostojanstvenik htio lokalnu crkvu izuzeti i zabraniti KKO, morao bi tražiti posebno dopuštenje Vatikana. Iz toga slijedi da oni koji progone karizmatike trebaju pokazati dokument Svete Stolice kojim se njihova lokalna Crkva izuzima. A ko nema takvog dokumenta, karizmatici se mogu bez posebnog odobrenja nesmetano uključiti i angažirati u Katoličku karizmatsku obnovu.

RHEMA: Možete li nam možda reći što su pape govorili o Katoličkoj karizmatskoj obnovi?

Fra IVO: Prigodom trećeg karizmatskog kongresa održanog 19. svibnja 1975. godine u Rimu papa Pavao VI. rekao je da je Obnova u Duhu šansa za Crkvu i za svijet" te da u njoj vidi čudo Duhova jer Duh Sveti posvećuje ljude i daruje im svoje karizme. On je istaknuo da Crkva mora postati "karizmatska i pneumatička". Ivan Pavao II. tvrdio je da je karizmatski pokret dar Duha Svetoga Crkvi i da je upravo danas najveća potreba Crkve - Duh Sveti, te da je Obnova u Duhu sreća za
Crkvu i svijet, pa prema tome i glavni oslonac za treće tisućljeće. Postoje 23 papinska dokumenta upućena karizmaticima. Benedikt XVI. danas ističe njegovu vitalnost kao jedan od putova prema Bogu. U jednoj svojoj propovijedi rekao je svećenicima da s ljubav1ju gledaju na KKO jer je utemeljitelj Obnove Duh Sveti.

RHEMA: Mnogi svećenici, Bogu posvećene osobe i laici, od kojih su neki zaista revni za Gospodina, ne mogu, prihvatiti Katoličku karizmatsku obnovu. Zašto je tako?

Fra IVO; Nisu doživjeli iskustvo krštenja u Duhu. Njih Bog ne može iznenaditi. Ne osluškuju njegove poticaje i govor u srcu.Nedostatak poniznosti, poslušnosti, čistoće, žive vjere, to je velik razlog odbijanja KKO. Mnogi misle da su na pravom putu jer su učeni, načitani... i da je to dovoljno. Isus je govorio da je "ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.' Stariji o tome nisu ništa učili na bogosloviji, pa zbog toga ne prihvaćaju Obnovu u Duhu kao ni bilo kakve druge pokrete Duha koji puše gdje hoće. Oslanjaju se na vlastite snage. Dakle - neznanje! Većina onih koji se opiru karizmatskoj obnovi nemaju svoga duhovnog vođu, ispovjednika, kao ni osoban odnos s Bogom. Problem je i teologija koja je sterilna i koju treba pročistiti. No ipak treba reći da je najveći razlog neprihvaćanja Karizmatske obnove RACIONALIZAM u glavama mnogih, koji
najviše ubija vjeru i ljubav, jer u njemu nema pobožnosti ni molitve. Jedan je kršćanski mistik rekao da RACIONALIZAM pripravlja put Antikristu. Racionalisti se moraju susresti s Bogom u svom srcu da bi mogli prihvatiti KKO.

KKO - LIJEK PROTIV ŠIRENJA SEKTA I PRAZNOVJERJA

RHEMA: Fra Ivo, koji su plodovi, kojima ste vi svjedokom, a koje donosi KKO?

Fra IVO: Ima ih jako puno. Ozdravljaju obitelji i cijele župe. Oslobađaju se plodovi Duha Svetoga: mir, ljubav, radost, blagost. Mnogi su rekli da su susreli Isusa prvi put iako ga nisu vidjeli fizičkim očima, vcć očima srca. Očituju se darovi kao npr. dar jezika, ozdravljanja, čudesa, proroštva... Budi se veća svijest o postojanju sotone i zla u svijetu i o pozivu na duhovnu borbu. U srcu imamo veću želju živjeti sakramentalnim i svetim životom. Rađa se želja za istinskim jedinstvom kršćana i služenjem drugima s više ljubavi. Nestaje tjeskoba i sumnja, pesimizam, nezadovljstvo. Rađa se želja za duhovnim vodstvom i duhovnim rastom. Svjedok sam da su mnogi dobili zvanje za posvećeni život i svećeništvo. KKO je usmjerena prema obnovi cijele osobe. Karizmatski pokret znak je moćne prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi. To je lijek protiv širenja sekta i praznovjerja.

RHEMA: Kad (karizmatik) svećenik polaže ruke na vjernike, i dok se moli nad njima, većina ljudi padne na leđa. Neki to komentiraju kao padanje u trans, ili nesviiest, ili da ljudi to samo glume. Objasnite nam taj fenomen?Što se zapravo dogodi da ljudi padnu kad svećenik na njih položi ruke?

Fra IVO: Duh Sveti želi u nama nešto napraviti. Njegovo je djelovanje kadikad tako snažno da klonemo. Riječ je o duševno-tjelesnom odgovoru na molitvu. Kad čovjek prestane misliti na sebe, te se preda djelovanju Duha Svetoga, Duh može dublje zahvatiti u njegovo srce. Možemo to nazvati'počivanjem u Duhu; 'padanjem pod silom Božjom!, 'slatko nasilje'. Netko počiva u Duhu stojeći, ili sjedeći, a netko padne. To nije ni nesvijest, ni spavanje, ni sugestija, ni trans, ni hipnoza, Čovjek koji počiva u Duhu potpuno je svjestan svega. Čuje glasove, zvukove, pjesme. Kad govori o tom fenomenu, F. MacNutt ističe: „Kao da Gospodin osobi dadne duhovnu anesteziju: Počivajući u Duhu, osoba je intenzivno usmjerena na Gospodina. Osjeti njegovu blizinu. Tijekom počivanja u Duhu događaju se mnoga ozdravljenja na fizičkoj, duhovnoj i duševnoj razini, liječenje unutarnjih rana, obraćenja, dar kajanja i različiti blagoslovi. Mnogi su svjedočili da su u trenutku počivanja u Duhu u svome tijelu osjetili vatru, trnce i toplinu u rukama. Duh Sveti tada sigurno nešto radi u duši. Milijuni ljudi iskusiti su blagodat počivanja u Duhu.

RHEMA: Vas često pojedini svećenici, bibličari, optužuju da u svojim nastupima govorite o đavlu da ga vidite u svemu? Je li to istina?

Fra IVO: To su neozbiljne i neistinite izjave. Vjerujem da postoji đavao. Nastojim svijetu reći što Biblija i tradicija Crkve uči o đavlu i kako se danas obraniti od njega. Obično oni koji đavla ne vide nigdje, niti poučavaju svijet o njegovim zamkama, taktikama, kako djeluje, meni prigovaraju da ga vidim svugdje i da ga često spominjem. Više od svega naglašavam ljubav i snagu Božju, i snagu Imena Isusova u kome pobjeđujemo. Sve moje molitve usmjerene su na to da Isus pobijedi svako zlo, da čovjek bude očišćen od grijeha, oslobođen od đavolskih zamki, izliječen od rana, jer nakon toga, primivši krštenje u Duhu, postaje dobar vojnik Isusa Krista, može se otvoriti njegovu poslanju i svjedočiti za Krista.

PROPOVIJEDATI, LIJEČITI, OSLOBAĐATI OD ZLIH DUHOVA

RHEMA: Isus u Novom Zavjetu kaže:"Tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim. Činit će i veća" (Iv 14,12-14). Zar ne bi to trebao biti put Crkve?

Fra IVO: Dok je hodao zemljom, u tri godine javnog djelovanja, Isus je propovijedao blagu vijest svaki dan, po selima i gradovima, od jutra do mraka liječio bolesnike i oslobađao ih od zlih duhova. Tu je vlast predao apostolima, kasnije sedamdeset dvojici učenika i napokon nama. Apostoli i učenici činili su iste stvari kao i Isus. Dramatična obraćenja u poganskom Rimskom carstvu posljedica su brujnih ozdravljenja i oslobođenja od zlih duhova, koja su se dagađala u Isusovo
preslavno Ime. Danas narod posebno voli svećenike koji nastavljaju to trostruko poslanje. Nije dovoljno samo propovijedati, već u ime Isusovo liječiti i oslobađati od zlih duhova. Sveci su tako liječili molitvom.

RHEMA: Možete li nam navesti primjere pojedinih svetaca koji su liječili po molitvi u Isusovo ime?

Fra IVO: Navest ću samo neke koji su osobito liječili od fizičke bolesti. Jako su popularni i poznati u svijetu braća mučenici - liječnici, sveti Kuzma i Damjan. U njihovim životopisima stoji da su po molitvi liječili slijepe, gluhe, nijeme, gubavce, hrome, opsjednute. Zatim sveti Blaž koji je liječio ljude i životinje. Danas ga zazivamo kod bolesti grla. Život svetog Franje obilovao je brojnim čudesnim ozdravljenjima. Nadaleko je poznat i omiljen sveti Antun Padovanski. Već za života zvali su ga čudotvorcem. Gospodin je potvrdio njegov apostolat brojnim čudesima i ozdravljenjima. Imao je veliku sućut prema narodu. U XV. stoljeću sveti je Rok činio mnoga čudesa u Francuskoj i Italiji. U bolnicama je molio za bolesne od kuge. Na prijelazu u XX. stoljeće poznat je blaženi brat Andrija iz Montreala koji je liječio bolesnike po zagovoru svetog Josipa. U Crkvi postoje brojne štake koje su bolesnici ostavili. One vise iznad oltara kao svjedočanstvo da ih je Isus izliječio. Danas ozdravljenja i čudesa koja su činili sveci racionalisti proglašavaju legendama.

RHEMA: Mnogi mladi nakon sakramenta potvrde napuštaju Crkvu? Zašto je tako?

Fra IVO: Krizma je sakrament zrelosti i kršćanske odgovornosti. Bog nam je dao taj sakramenat da ne "mucamo" u svojoj vjeri već da budemo Kristovi svjedoci u svijetu. Po tom sakramentu kršćanin postaje zreo da bude kvalificiran i angažiransvjedok Krista i Crkve. Žalosno je da su mnogi krišćani nakon krizme postali Jehovini svjedoci. Mnogi miadi danas nakon krizme svečano neformalno napuštaju Crkvu. Oni kažu: "Obavili smo krizmu", a nisu donijeli svjesnu odluku da pripadaju Isusu.
Sakramenti nisu ustanovljeni da se obave, već da se od njih živi. Nedavno je Slobodna Dalmacija objavila članak kako su krizmanici nakon krizme razbijali izloge, lupali lokale, divljali po gradu, demolirali autobuse. Kad se govori o krizmi, statistike u svijetu su poražavajuće.

KRIZMANICIMA SE NE PRENOSI ŽIVI PRIMJER VJERE

RHEMA: Tko je odgovoran za neučinkovitost sakramenta potvrde?

Fra IVO: Prvo ću reći da mi svećenici i svi koji radimo u pastoralu često vjernike samo sakramentaliziramo, ali ne evangeliziramo. Idemo za tim da po svaku cijenu prime sve sakramente, a s druge strane ne radimo dovoljno na tome da se zaljube u Isusa i da mu predaju svoje živote. Oni koji žele raditi drugačije, obično su ismijani i progonjeni. Znam to iz osobnog iskustva, iz predavanja vjeronauka u školama. Više puta sam bio izbacivan iz škole upravo zbog toga. Svi smo odgovorni što mladi nakon krizme ne postaju praktični vjernici. Najprije društvo u kojem živimo. Mediji su u nas još uvijek antikatolički raspoloženi. Duh komunizma još je u mnogim glavama. Zatim su odgovorni roditelji i kumovi jer krizmanicima ne prenose živi primjer vjere. A onda odgovornost leži na župnicima, vjeroučiteljima, redovnicama, svima koji rade u pastoralu, i na onima koji podjeljuju taj sakramenat. Velik problem je i to što oni koji priprmaju krizmanike nisu susreli lsusa osobno,
tako da priprema za krizmu obično prođe više izvanjski.

RHEMA: Što možete poručiti svećenicima, vjeroučiteljima, redovnicama, roditeljima, kumovima i svima onima koji pripremaju mlade za sakrament potvrde?

Fra IVO: Da budu zapaljeni Duhom Svetim. Jer kako su to lijepo rekli mnogi sveci: samo zapaljeni Duhom mogu paliti, samo oduševljeni za Isusa mogu druge oduševljavati, i samo oni koji su zaljubljeni u Isusa i koji ga nose u svome srcu mogu postći da ga i drugi uzljube. Onaj tko je zaljubljen u Isusa, najveći je bogataš. Našao je najdragocjenije blago. Njihova je dužnost da pripreme mlade da svjesno, slobodno potvrde u sv. potvrdi ono što su već primili kao djeca u
krštenju - Duha Svetoga. Kod priprave je važno krizmanicima protumačiti ne samo sedam darova Duha, već i darove o kojima govori Pavao u svojim poslanicama, osobito Korinćanima 12.

RHEMA: U zadnje vrijeme mediji, osobito televizija, prilikom najava gostovanja različitih umjetnika/glazbenika, slikara i dr. rabe izraz karizma. Mnogi naši vjernici, a osobito oni koji su doživjeli obraćenje na seminarima Obnove u Duhu pomalosu zbunjeni time. Stoga vas molimo da nam objasnite što su karizme Duha Svetoga?

Fra IVO: Karizme su posebni darovi Duha iako je Duh Sveti prvi dar jer po njemu smo povezani s Ocem i Sinom. (usp. Iv 14,16). One su dar dan svakome na korist svih. Pojam karizma dolazi od grčke riječi charis, što znači milosni nezasluženi dar."Karizma je besplatan dar ili talent Božji dan vjerniku koji služi izgradnji Crkve kao tijela Kristova (Enciklika II. vatikanskog sabora Lumen gentium 12). Redovita karizma prenosi se sakramentima, dok izvanrednu daje Duh Sveti za
određenu misiju tj. kao pomazanje za služenje drugima i za spasenje drugih. Bog je uvijek može povući. Sveti Pavao govori o devet darova: dar jezika, tumačenje jezika, dar proroštva, mudrosti, spoznaje, razlikovanja duhova, ozdravljanja, čudesa,vjere (tKor 12). Kad govori o karizmama, Drugi vatikanski sabor ističe: "Duh Sveti posvećuje, vodi i izgrađuje narod Božji ne samo preko sakramenata i svetih otajstava, nego i dijeli svakom pojedinom vlastite darove kako se njemu sviđa"
(Lumen gentium 12). Nadalje, Koncil ističe da biskupi trebaju prepoznati karizme koje imaju pojedini vjernici. Naime, svaki pojedini kršćanin ima svoju karizmu. Sveti Pavao to potvrđuje kad kaže: ja bih htio da svi budu kao ja; ali svatko ima od Boga svoj posebni dar, jedan ovakav, drugi onakav (1 Kor 7,7). Papa Benedikt XVI. istaknuo je: „Karizme mogu pokatkad biti nezgodne: ali institucija treba biti pozorna da ih ne ugasi ili uguši"

KREPOSTI I KARIZME

RHEMA: Možete li nam objasniti razliku između kreposti i karizmi?

Fra IVO: Postoje tri ulivene kreposti koje smo dobili na krštenju. To su vjera, ufanje i ljubav. Dobili smo ih izravno od Boga za svoju izgradnju, za svoje osobno posvećenje i spasenje. Kroz njih možemo ljubiti Boga i bližnjega. One se mogu razvijati kroz sakramentalan život. Kreposti nam pomažu da produbimo svoj odnos s Bogom, da mu se pribiižimo. Dok su karizme koje smo već spomenuli, a o kojima govori sv. Pavao, dane od Boga ne toliko za vlastitu izgradnju, već i za izgradnju Crkve kao tijela Kristova. Preko karizmi možemo druge vraćati prvoj Ljubavi - Bogu. Dakle, Bog nas najprije osposobljava u krepostima, a onda u nama oslobađa karizme već dobivene u sakramentima. Kreposti i karizme uzajamno su duboko povezane, iako kreposti trebaju ići uvijek ispred karizmi. One štite karizmu. Krepost znači snagu i ona se odnosi na naviku ili sposobnost osobe, dok karizme po poticaju Duha Svetoga oblikuju, pokreću i mijenjaju druge. Kreposti su
vesla na brodu koja ga pokreću vlastitom snagom, a karizme se mogu usporediti s jedrima koje pokreće vjetar, a vjetar je Duh Sveti „koji puše gdje hoće i kako hoće'.

RHEMA: Dar jezika i proroštva često je kamen spoticanja di privlačenja u KKO. Što znače za vas osobno i za Crkvu ovi duhovni darovi?

Fra IVO: Već više od devet godina molim i slavim Boga u jezicima. To je molitva srca, a ne intelekta. Molitva u jezicima veseli dušu. To je dar koji je Krist obećao apostolima kao znak koji će pratiti one koji vjeruju (Mk 16,17). Biblija ga spominje na sedamnaest mjesta. Kad ne znamo što moliti, ili kako valja, Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). Po toj molitvi možemo tepati Bogu Ocu, Isusu, da ih volimo. Novi Zavjet govori nam o svrsi dara jezika: Govoriti Bogu, ne ljudima, izgrađivati smog sebe, govoriti o tajnama Božjim. (Usp 1 Kor 14,2). To je "izricanje
neizrecivoga," neiskazivog doživljaja Božje prisutnosti u duši. Riječi postaju kao šum "velikih voda", šum "ugodan, skladan, melodiozan!". Takva molitva ima zdrav, osloboditeljski i terapeutski značaj. Molitva u jezicima molitva je hvale i poklona, sinovskog predanja i radosti.Kod dara proroštva mora se dobro razumjeti što označava. Za mnoge ljude taj dar znači proricanje budućih stvari, ili događaja. Medutim, on to nije. Njegov stvarni smisao je govoriti pod Božjim vodstvom, ili Božjim nadahnućem da to svi mogu razumjeti. To je tumačenje Božje volje u konkretnoj situaciji. Dar proroštva je spoj Božjih i ljudskih elemenata. Stoga je potrebno razlučivanje samih proroštava. Onaj tko prorokuje izgovara riječi Božje ljubavi, skrbi, blagosti. Ako proroštvo plaši, ili govori što konkretno treba da činimo, potrebno je dobro ispitati je li od Boga. Proroštvo je povezano s
naviještenjem Evanđelja, uvjerljivo, snažno, osvaja kratkim i lijepim riječima. Proroštvu obično prethodi molitva u jezicima.

RHEMA: Vi u svojim nastupima često govorite o "krštenju u Duhu", "novom izljevu Duha;: Zar nismo već jedanput kršteni? Je li riječ o drugom sakramentu?

Fra IVO: Kad katolici koriste izraz "krštenje u Duhu," obično misle na preplavljenost Duhom, ili svjesno iskustvo Duha koji je već darovan u slavljenju kršćanske inicijacije. Odnosi se na prvotno buđenje sakramentalne milosti i nikako ne znači drugo krštenje. Radi se o oživljavanju krsnih voda milosti, koje smo primili na krštenju. Naime, po sakramentu krštenja svaki krštenik dobio je Duha Svetoga, ali ga je potrebno aktivirati da postane aktualan u životu. Za protestante i evangelike krštenje u Duhu Svetom čini novo djelo milosti. Kod nas katolika govori se o djelu "starom" a ipak u praksi dolazi "novo". Govori se o "izlijevanju" Duha koje ne dolazi izvana, nego iznutra poput "žive vode". Duh Sveti je već u nama po krštenju, samo ga treba osloboditi. To znači: ne radi se o primanju Duha Svetoga, već o njegovu oslobađanju u čovjeku. U svom djelu o Duhu Svetom poznati francuski teolog Rene Laurentin kaže: "Primiti izljev Duha Svetoga zapravo znači postati putpuno svjestan prisutnosti Svetoga Duha u vlastitom životu. To je djelo Duha SVetoga koje budi u nama uspavanu snagu i oživljava umrtvljene darove. Krštenje u Duhu "porađa našu vjeru", uči ufanju i donosi snagu za ljubav.

AKTIVIRANA SNAGA SAKRAMENATA

RHEMA: Kadinal Suenens, kojega je papa Pavao VI. zadužio da vodi brigu o Katoličkoj karizmatskoj obnovi, puno je pisao i govorio o kršenju u Duhu. Ima li nešto posebno u njegovu učenju?

Fra IVO: Kad govori o krštenju u Duhu, kardinal Suenens ističe: "Čini se sasvim jasno da se u mnogim katolicima karizmaticima obnovila i ponovno aktivirala snaga sakramenata krštenja i krizme. Događa se ono što se nije na neki način dogodilo kad smo bili potvrđeni. Ne radi se ovdje o novoj krizmi već se oslobađa ono što je bilo dobiveno, a zatvoreno je u nama kao u ,"hladnjaku". Sila koju smo primili u krštenju i potvrdi mora izaći iz hladnjaka, u koji smo je pospremili. U tom smislu može se reći da Duh Sveti može biti vezan u nama, blokiran, zarobljen u najdubljim dubinama našega bića
zbog grijeha, nevjere...Krštenje u Duhu aktualizira snagu krsne milosti. Takva aktualizacija milosti susreće se u Novom zavjetu. U pismu Timoteju apostol Pavao kaže: „Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temeiju proročanskih izjava, polaganjem ruku starješinskog zbora' (1 Tim 4, 14-15).

RHEMA: Kad ste vi doživjeli krštenje u Duhu, ili novi izijev Duha?

Fra IVO: U duhovnim vježbama, koje sam spomenuo, doživio sam snažan 'novi izljev Duha u duši'. Tada su se oslobodili brojni darovi koje sam već primio po sakramentima. Taj kontinuitet izlijevanja Duha i oslobađanja darova nastavio se sve ove godine. Kad sam osobno prvi put svjesno doživio to iskustvo, Bog je počeo na poseban način djelovati u mom životu. Velika je razlika između onog života prije krštenja u Duhu i poslije krštenja u Duhu. Radi se o invaziji "Duha na dušu".

RHEMA:Ako je netko kršten u Duhu i ima darove Duha,je li to znak svetosti?

Fra IVO: Ne. Biti kršten u Duhu i imati darove nije povezano sa svetošću ni s duhnom zrelošću. Krštenje u Duhu i darovi nam pomažu da imamo vrlo bliz odnos s Duhom Svetim, da brže rastemo u svetosti i da druge dovodimo do svetosti. Oni koji nisu svjesno iskusili milost krštenja u Duhu, puno sporije napreduju u svetosti života. Kroz krštenje u Duhu postajemo osjetljiviji za Duha Svetoga. Slušamo njegove savjete i vodstvo. Nakon doživljaja krštenja u Duhu jedna mi je djevojka
ovako rekla: „Sad istinski vjerujem da Bog postoji, ne onaj koji je jako daleko, već koji mi blizak. On je živ. Sad se nalazi u mom srcu". Biti kršten u Duhu uključuje nov i prisniji odnos s Duhom Svetim i s Crkvom. Izričit znak krštenja u Duhu jest ljubav.

RHEMA: Preporučujete li neku molitvu prije krštenja u Duhu?

Fra IVO: Kroz krštenje u Duhu Isus oslobađa u nama silu Duha kad mu se u potpunosti predamo. To je njegov dar nama. Prije molitve za ponovni izljev Duha Svetoga dobro je izmoliti molitvu sv. Ignacija Loyolskog:

Uzmi, Gospodine,
iprimi
svu maju slobodu,
moju pamet
moj razum
i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si m to dao,
tebi, Gospodine, sve vraćam
Sve je tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji!
Daj mi samo svoju ljubav i milost
I to mije dosta,

Razgovarala: Ružica Šilić

Iz lista Rhema

| komentari (16) | print | # |

utorak, 14.10.2008.

Očev poziv na gozbu u čast Sinu

28. nedjelja kroz godinu:

Iz 25
6I Jahve nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. 7Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše 8i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče. 9I reći će se u onaj dan: "Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Jahve u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu, 10jer ruka Jahvina na ovoj gori počiva!" Moab je izgažen na svome mjestu kao što se gazi slama na buništu;

Ps 23

1Psalam. Davidov.
Jahve je pastir moj:
ni u čem ja ne oskudijevam;
2na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
3 i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.

3 i krijepi dušu moju.
Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
4Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.

5Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

6Dobrota i milost pratit će mene
sve dane života moga.
U Jahvinu ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Fil 4
12Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. 13Sve mogu u Onome koji me jača! 14Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju.

19A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. 20Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen.

Mt 22
1Isus im ponovno prozbori u prispodobama: 2"Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. 3Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. 4Opet posla druge sluge govoreći: 'Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!'" 5"Ali oni ne mareći odoše - jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. 6Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. 7Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali." 8"Tada kaže slugama: 'Svadba je, evo, pripravljena ali uzvanici ne bijahu dostojni. 9Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!'" 10"Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše - i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju. 11Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. 12Kaže mu: 'Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?' A on zanijemi. 13Tada kralj reče poslužiteljima: 'Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.' 14Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih."

Za prvo čitanje imamo pjesmu o gozbi koju Bog sprema na svetoj gori Sionu svim narodima. Poganima će Bog otvoriti oči da pristupe njegovoj svetoj gori. Oni će uživati prisutnost Božju i klicati Bogu Spasitelju, a Bog će obrisati svaku suzu s očiju, uništiti smrt zasvagda. U ovoj pjesmi prorok je pružio utjehu svojim suvremenicima koji su se osjećali nemoćni pred moćnim narodima sa sjevera i s juga. Gledao je dalje od zemaljskog mira i blagostanja, jer je znao da na zemlji nikada neće nastati vrijeme bez svake suze. Zemaljska gozba slika je nebeskog smiraja u Bogu.
Izaijina radost na gozbi koju Bog sprema Židovima i poganskim narodima slika je gospodara iz Isusove prispodobe o svadbenoj gozbi. Izvorno ju je Isus uputio svećeničkim glavarima i starješinama naroda predstavivši se kao Očev Sin. Otac priređuje gozbu u čast sinu i zove goste. Tri puta šalje sluge da pozovu goste, "ali oni ne mareći odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom" (r. 5). Na to gospodar naređuje slugama da s gradskih vrata pozovu sve koje nađu - "dobre i zle". Gospodar prilikom obilaska gostiju nalazi jednoga bez svadbenog ruha te naređuje da ga izbace van "u tamu, gdje će biti plač i škrgut zuba" (r. 13).
Isus završava prispodobu opomenom onima koji su se odazvali: "Doista, mnogo je pozvanih, ali malo odabranih!" Povijesno se to odnosilo na one kojima je prispodoba bila izvorno upućena: vjerski poglavari i službeni teolozi nisu prepoznali ni prihvatili u Isusu Očeva Sina s kojim nastupa kraljevstvo Božje. Isus ih je opominjao i poticao na odaziv. Onima pak koji uz njega jesu pristali Isus poručuje da trebaju činiti djela dostojna obraćenja.
Svaka je misa gozba na kojoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. Na nju se odazivamo s vjerom da po Isusu nastupa kraljevstvo Božje. Na misi prikupljamo duhovnu snagu da živimo svoju ljudsku i vjerničku svagdašnjicu svjesni svoje povezanosti.

Bog priređuje gozbu svim narodima (Iz 25, 6-10a)

Poglavlja 24 - 26 u Izaijinoj knjizi prikazuju sud Božji nad Izraelom i poganskim narodima nakon kojega će nastupiti konačni red u svijetu. Bog otvara svoje kraljevstvo nad ljudima i prirodom priređujući gozbu za vjerne Izraelce i poganske narode.
"Na ovoj gori" (r. 6) odnosi se na Sion kao prebivalište Božje u Hramu u kojem su se čuvale ploče Saveza. S te svete gore Bog štiti svoj narod i u njemu ostaje stalno prisutan. Međutim, Bog sprema gozbu svim narodima, poganima koji se otvore za njegovu milosnu vladavinu. "Pretilina sočna, vino staloženo" orijentalni su prilozi dobroj gozbi: najbolje meso i dobro vino znak su obilja i poštovanja prema uzvanicima. Bog najavljuje da će "raskinuti zastor što zastiraše sve narode". Oni, pogani, ne prepoznaju Božju nazočnost u narodu Božjem, ne prihvaćaju Boga za vrhovnoga gospodara svih naroda. Bog će im prosvijetliti pamet i smekšati srce da to uvide. "Uništit će smrt zasvagda" (r. 8). Iz toga vidimo da prorok u svojoj viziji nadilazi svaku zemaljsku gozbu te gleda vječno kraljevstvo Božje u kojem smrti neće više biti. Ovaj tekst citira Pavao kad govori o Kristovoj pobjedi nad smrću svojom i nad smrću svakog čovjeka (1 Kor 15,54).
"I suzu će svaku s lica Bog otrti" - najava je apsolutne Božje pravde u konačnom kraljevstvu Božjem. Sve koji trpe zbog nanesenih nepravdi, bolesti ili gubitka najdražih -Bog tješi. To citira Otkrivenje kad govori o životu spašenih u nebu (Otk 2,14).
Kad Izrael i obraćeni pogani dožive Božje spasenje, zahvalno će kliktati: "Ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo!"
Ova gozba koju Bog sprema svima ožalošćenim i obespravljenim slika je na koju Isus u današnjem evanđelju nadograđuje svoju prispodobu o kraljevskoj svatovskoj gozbi. Za nas kršćane ta je gozba slika euharistije u kojoj nas Bog gosti svojom riječju i svojim posvećenim kruhom. Trebali bismo radosno i zahvalno sudjelovati na toj gozbi.

S Pavlom naučiti oskudijevati i obilovati (Fil 4,12-14.19-20)

Ovaj odlomak završni je dio Poslanice Filipljanima, koju je Pavao napisao iz zatvora da zahvali vjernicima za materijalnu pomoć poslanu preko starješine Epafrodita.
U primljenoj pomoći Pavao je doživio ljubav vjernika te njihovu spremnost da ga podrže u misionarskom djelovanju. Zato zahvalno ističe: "Lijepo je od vas što podijeliste sa mnom moju nevolju!" U isto vrijeme govori da zna oskudijevati i obilovati, sit i gladan biti. "Sve mogu u onome koji me jača." Tom izrekom on otkriva duhovni izvor svoje nenalijepljenosti na materijalna dobra i spremnosti da i u oskudici vrši svoje misionarsko zvanje. On vjeruje da ga je Bog pozvao u Crkvu i na starješinsku službu. Doživljava Božju pomoć u svome duhovnom radu. Zato se ne želi vezati uz materijalni standard, ali ne želi biti ni čudački isposnik koji ne bi htio sjesti s prijateljima za gostinjski stol ili navratiti kod bogatih ljudi u vremenu dok u jednom gradu propovijeda evanđelje. U nenavezanosti na materijalna dobra Pavao nasljeduje Gospodina Isusa, koji se služio tim dobrima, ali im nije robovao.
Vjernicima koji pomažu siromahe, zatvorenike i misionare Pavao proročki obećava: "A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu! " Tko velikodušno otkida za potrebne, smije se nadati da će mu Bog već na zemlji uzvratiti preko dobrih ljudi i plodne godine.

Pođite na raskršća i koga god nađete pozovite (Mt 22,1-14)

Prispodobu o svadbenoj gozbi Isus govori "svećeničkim glavarima i starješinama naroda" koji odbijaju prihvatiti ga kao proroka i uprisutnitelja Božjeg kraljevstva. Unatoč njihovoj nevjeri, on se osjeća Očevim Sinom po čijem djelovanju nastupa vrijeme Božje vladavine u svijetu. Raskid između Isusa i vjerskih poglavara njegova naroda u grčkom izvorniku još je naglašeniji po izrazu homoiothe u r. 2 koji bi doslovno trebalo prevesti: "Kraljevstvo je nebesko postalo slično kralju koji..." Bog se definitivno vezao uz Isusa u provođenju svog plana spasenja, a vjerski poglavari su definitivno Isusa odbacili. Povijesnim slušateljima Isus je preko ove prispodobe najavio ulazak pogana u njegovu Crkvu zato što se nisu odazvali oni koji su prvi bili pozvani. "Pođite stoga na raskršće i koga god nađete, pozovite na svadbu" (r. 9). Ova izreka vrlo je srodna s onom koju govori Uskrsli pred uzašašće: "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih ..." (Mt 28,19). Raskršća su zapravo gradske kapije pred kojima se odvijao sav javni život te na koje su stranci ulazili i izlazili.
Ono što je Izaija najavio, Isus ispunja: Bog zove sve narode u svoje kraljevstvo i na svoju gozbu.
Prema prispodobi, odazvali su se dobri i zli, a jedan čak nije imao propisanoga svadbenog ruha. Ovaj dio prispodobe Isus je namijenio svojim sljedbenicima onda a i kasnije u Crkvi. Bog po Isusu zaista zove sve u smislu pripadnika različitih staleža ali i različitih naroda. Isusova zajednica mora ostati sveopća, otvorena svima.
Međutim, Isus - pa i poslijeuskrsna Crkva - računa s grešnicima. On nije osnovao zajednicu savršenih u koju grešnici ne bi imali pristupa. Od svih traži obraćeničku poniznost i spremnost na djela dostojna obraćenja.
Kraljevski gospodar naređuje da se nedostojni sudionik izbaci "van u tamu gdje će biti plač i škrgut zubi". Bog je svjetlo, a odbacivanje u tamu znači udaljavanje od Boga. Plač i škrgut zubi apokaliptički je izraz za neopozivu svijest promašenosti. Ljudi će plakati i očajavati videći da su mogli biti s Bogom, a sami su prokockali svoj poziv.
Zastrašujuće zvuči zaključno upozorenje: "Doista mnogo je zvanih, malo izabranih." Međutim, ono nije proročanstvo o broju konačno spašenih i osuđenih, nego proročki poticaj na obraćeničko ponašanje. Ovaj poticaj nije dokaz da mi dobrim djelima zaslužujemo kraljevstvo nebesko. Kraljevstvo je - kao i oproštenje grijeha - nezasluženi Božji dar kojemu se trebamo ponizno otvoriti, slobodno ga prihvatiti. Život na zemlji vrijeme je zahvalnog pokazivanja da ozbiljno prihvaćamo Božji poziv. Vrijeme kad se želimo vladati u skladu s vjerničkim pozivom vršeći s Isusom i oslonjeni na Isusa volju Očevu.
Svake nedjelje i blagdana sabiremo se oko uskrslog Krista na misu koja je kršćanska sveta gozba. Na njoj nas Bog hrani svojom riječju i svojim posvećenim kruhom da bismo živjeli u skladu s Božjim pozivom. Uzvanici iz današnje prispodobe nisu marili za kraljev poziv, "odoše jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom". Prema Lukinoj verziji prispodobe jedan se ispričao da je tek oženjen pa ne može doći. Zemaljski poslovi odvratili su im pažnju od Božjeg poziva. Mi nastojimo tako obavljati svoje zemaljske obveze da ne zaboravimo svoj poziv na Božju gozbu u kraljevstvu nebeskom.

Prof. dr. Mato Zovkić

| komentari (25) | print | # |

subota, 11.10.2008.

.

| komentari (0) | print | # |

nedjelja, 05.10.2008.

Plodovi kraljevstva Božjeg u vinogradu Božjemu

Prispodoba o vinogradarima-ubojicama, koju danas imamo za evanđelje, pretpostavlja starozavjetnu sliku o Izraelu kao "čokotu koji Gospodin prenese iz Egipta i zasadi", kako izričito stoji u pripjevnom psalmu. U istom psalmu nadahnuti pjesnik moli: "Obiđi ovaj vinograd, zakrili nasad desnice svoje, sina kog za se odgoji" (Ps 80,15-16).

U ovoj prispodobi Isus s Izaijom priznaje da je Izrael Božji vinograd koji ne donosi propisani rod. U liku sluga koje gospodar šalje da od vinogradara prime urod te bivaju izmlaćeni, kamenovani ili ubijeni Isus vidi proroke koji su dolazili prije njega. U sinu kojega gospodar vinograda šalje kao posljednji pokušaj da vinogradare dozove k pameti Isus prikazuje samoga sebe.

On predviđa svoju nasilnu smrt na poodmaklom stupnju svoga mesijanskog djelovanja: kao što vinogradari bacaju van gospodarova sina i ubijaju ga, tako će on biti izbačen izvan gradskih zidina i pogubljen. Značajan je citat Psalma 118, 22-23 0 kamenu koji odbacuju graditelji, a Bog od njega čini kamen zaglavni. Matej, Marko i Luka, donoseći ovu prispodobu, ne izostavljaju spomenuti citat, iako imaju neke svoje detalje. To znači da je povijesni Isus u svjetlu tog psalamskog teksta vidio pozitivni smisao svoje odbačenosti i svoje nasilne smrti.

Psalam je obredna pjesma za radosni Blagdan sjenica. Židovi su u njoj razmišljali o svojoj povijesti. Raspršeni među pogane i tlačeni od jačih susjednih naroda, smatrani su neznatnima u obitelji naroda. Osjećali su se kamenom koji odbacuju moćni graditelji, ali ih Bog čini kamenom zaglavnim zato što im daje objavu i sklapa s njima savez. Tako se osjećao i Gospodin Isus medu sunarodnjacima koji su mu radili o glavi. Matejeva verzija ove prispodobe završava značajnim dodatkom koji donosi jedini on: "Zato će se oduzeti kraljevstvo Božje od vas i dat će se narodu koji donosi njegove plodove" (r. 43).

U tom narodu Matejeva crkva, sastavljena od obraćenih Židova i pogana, doživljavala je sebe. Međutim, vidjela je u prispodobi opomenu i poticaj na donošenje duhovnih plodova. Danas obnavljamo vjeru da smo vinograd Božji, zasađen i čuvan rukom Svevišnjega. Mi smo međutim vinograd koji treba donositi plodove kraljevstva Božjeg -pojedinačno i zajednički, kao Crkva.

Vinograd koji Bog zasadi (Iz 5,1-7)

Ovaj odlomak pjesma je o Izraelu kao vinogradu koji je Bog zasadio lozom plemenitom, zaštitio zidom, stražarskom kulom i očekuje plodove. Vinograd se međutim izrodio te rađa vinjagom. Bog najavljuje da će svoj vinograd "u pustoš obratiti, ni obrezana ni okopana, nek u drač i trnje sav zaraste; zabranit ću oblacima da dažde nad njime" (r. 6). Izaija je djelovao kao prorok od oko 735. do oko 700. pr. Kr. u Jeruzalemu te bio svjedok razorenja Sjevernog Kraljevstva 721. pr. Kr., kad je deset plemena odvedeno u asirsko sužanjstvo.

Po Božjoj odredbi imao je kritizirati predstojnike i puk za socijalne grijehe u Božjem narodu te za kršenje savezničkih obveza prema Bogu. "Pjesma dragom, moj dragi" (r. 1) - ovo su izrazi koji odražavaju zaručničke odnose između Izraela i Boga te proroka kao predstavnika Božjeg naroda i Boga. Izrael je u hebrejskom ženskog roda pa je metafora time bila sasvim bliska povijesnim slušateljima.

Vinogradi su za Izraelce bili velika novost u Svetoj Zemlji, zato što u Egiptu nema vinograda. Bili su obično opasani kamenim zidom kako ne bi slučajni prolaznici oštećivali loze i ubirali grožde. Kula u vinogradu služila je stražarima za čuvanje. "Izrodi vinjagu" (r. 4). Hebrejski izraz beušim ne označuje divlje grožde, nego smrdljivo i trulo grožde koje se ne može jesti.

Svojim socijalnim i moralnim grijesima Božji narod ne donosi plodove koje Bog traži: ne potiče druge narode na pravdu i život dostojan osoba koje su slika Božja. Socijalne grijehe prorok kritizira na kraju pjesme. U ime Božje govori: "Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti a eto vapaja" (r. 7). "Pravda" o kojoj je ovdje riječ jest odgovor na zahtjeve vremena i okolnosti, pomoć konkretnim siromasima. Psalam 80, iz kojega je danas pripjevni tekst, jest zborna tužbalica sjevernih plemena koja iz stanja raspršenosti mole za obnovu. Pripjev u samom psalmu: "Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas" (r. 4, 8 i 20).

Mi danas za pripjev imamo Izaijinu izreku: "Vinograd Gospodnji dom je Izraelov." U dijelu koji je preuzet u našu liturgiju istaknuto je da je Izrael čokot koji je Bog iz Egipta presadio u svetu zemlju. Zatim se narod žali što su ograde tog vinograda porušene, pa prolaznici gaze nesmetano. Donesena je i molba: "Vrati se, Bože nad vojskama, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd: zakrili nasad desnice svoje, sina kog za se odgoji!" Ovdje je sav narod nazvan Božjim narodom i Božjim sinom. To je izraz savezničke vjernosti Božje i osobne pažnje prema svakom pripadniku naroda Božjega.

Bog mira (Fil 4,6-9)

Ovo je dio Pavlova nagovora Filipljanima u kojem ih potiče na duhovnu radost i na niz grčkih vrlina koje su nužne za svjedočenje među sugrađanima grčke kulture. Ne biti zabrinut u materijalnom i povijesnom svijetu nije poticaj na lakomisleno življenje, nego na oslon na Boga.

U svijetu u kojem Bog svoje vjernike ne izuzima od svagdanjih briga i udaraca života, bolesna zabrinutost liječi se zahvalnim prihvaćanjem volje Božje i prošnjama Bogu kao vrhovnom gospodaru svih. Takvim vjernicima Pavao proročki obećava da će "mir Božji čuvati srca naša i misli naše u Kristu Isusu". Bog će nam dati da i u nemirnom svijetu sačuvamo mir koji nam Bog dariva po Kristu u Duhu Svetomu.

Grci i Rimljani Pavlova vremena cijenili su sve što je istinito, pravedno, čisto, ljubazno, hvale vrijedno. Cijenili su kreposti i držali znakom lijepog ponašanja hvaliti ono što je hvale vrijedno. Pavao sve to preporučuje kršćanima koji žive u takvom društvu. Podsjeća ih da je i sam gajio te vrline dok je među Filipljanima djelovao misionarski.

Zato kaže: "Što ste naučili, i primili, i čuli, i vidjeli na meni - to činite i Bog mira bit će s vama!" To je novozavjetna podloga za vladanje medu sugrađanima drukčijih uvjerenja. Ako se s njima potrudimo oko zajedničkih potreba te se držimo pravila pristojnog ponašanja, uživat ćemo mir u odnosu na njih, ali i u odnosu na Boga. Bog koji je sami mir učinit će nas svojim mirotvorcima.

Postade kamen zaglavni (Mt 21,33-3)

Prispodobom o vinogradarima ubojicama Isus je povijesnim slušateljima pokazao kako zna da ga čeka nasilna smrt te najavio da ne kani odustati od svog načina propovijedanja i činjenja Božjih djela. U Palestini Isusova vremena bogati vlasnici poljoprivrednih posjeda i voćnjaka boravili su u gradovima ili inozemstvu. Brigu o imanju vodio je opunomoćeni upravitelj koji je imao široke ovlasti te od vremena na vrijeme polagao račun o svom upravljanju i gospodaru predavao urod. Isus spominje "vrijeme plodova" u kojem gospodar šalje prvu delegaciju sastavljenu od trojice slugu.

U drugoj delegaciji prisutno je "njih više nego prije", ali vinogradari jedne izmlate, druge ubiju, treće kamenuju. Ti su sluge proroci Staroga zavjeta koji su Izraelu naviještali riječ Božju. Posljednji dolazi sin gospodarov, kojega prema Mateju najprije izbacuju iz vinograda a zatim ubijaju (kod Marka ubijaju pa izbacuju iz vinograda). Time Isus najavljuje da je završilo vrijeme proroka te nastupilo vrijeme ubiranja plodova. On je posljednji u nizu Božjih poslanika. Nakon njega Bog ne kani slati nove glasnike s javnom objavom. Isus je svjestan da je sin. On u sebi nosi dužnosti cijelog Izraela kojeg Psalam 80 (usp. pripjevni tekst!) zove "sinom kog za se odgoji".

On je sin spreman na poslušnost, za razliku od buntovnih sinova. Sugovornici osuđuju sami sebe kad na Isusovo pitanje o zlim vinogradarima odgovaraju kako će gospodar učiniti što bi učinio svaki razborit vlasnik: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme!" (r. 41).

Citatom iz Ps 118,22-23 Isus pokazuje sinovsku odanost i vedrinu pred nasilnom smrću koja ga čeka: Otac će ga učiniti kamenom zaglavnim koji drži na okupu duhovnu zgradu naroda Božjega, dapače cijelog svijeta. U izjavi: "Zato će se oduzeti od vas kraljevstvo Božje" (r. 43) prisutna je Isusova svijest da po njegovim djelima i riječima nastupa kraljevstvo Božje, kako je to više puta najavljivao u toku svoga mesijanskog djelovanja (usp. Mt 4,17; 12,28; 23,13). Bog iznova počinje milosno vladati nad ljudima po svome ljubljenom Sinu. Isus ovdje najavljuje da će se kraljevstvo oduzeti povijesnom Izraelu te "dati narodu koji donosi njegove plodove".

Na liniji Matejeve teologije to znači nastanak novoga Božjeg naroda sastavljenog od obraćenih Židova i pogana. Njima će se kraljevstvo dati, jer će mu se ponizno otvoriti osobnim pristajanjem uz Isusa, uprisutnitelja kraljevstva.

U Matejevoj verziji ove prispodobe četiri puta se spominje "vrijeme plodova" ili "plodovi" kraljevstva (r. 34 dva puta, r. 41 grčki tekst i r. 43 grčki tekst). Prvi plod kraljevstva osobno je pristajanje uz Isusa i prihvaćanje volje Božje s njime: "Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine', nego onaj koji vrši volju Oca mojega!" (Mt 7,21).

Pripadnost Crkvi ili novozavjetnom narodu Božjem traži donošenje duhovnih plodova. Neka nam Gospodin Isus u ovoj misi dadne svjetlo da uvidimo koje plodove trebamo donositi i snagu da ih ponizno i ustrajno donosimo!

| komentari (9) | print | # |

petak, 03.10.2008.

SVETKOVINA SVIH SVETIH I DUŠNI DAN

Svetkovina Svih svetih je zapovjedani blagdan u Katoličkoj crkvi
Gotovo 1200 godina Crkva slavi 1. studenoga svetkovinu Svih svetih. Papa Bonifacije IV. (608-615) posvetio je oko god. 610. rimski Panteon Bogorodici i svim mučenicima. Godinama se svetkovina Svih svetih u Rimu slavila 13. svibnja, a kasnije je prihvaćen irski i engleski datum svetkovine 1. studenoga. Papa Grgur III. posvetio je oko god. 740. u bazilici Sv. Petra u Rimu posebnu kapelicu u čast Spasitelju, njegovoj Majci, apostolima, mučenicima i svim svetima.

God. 827. papa Grgur IV. odredio je da se 1. studenoga u cijeloj Crkvi na svečani način slavi spomen Svih svetih. Ta je svetkovina spomen svih svetaca, proglašenih i neproglašenih, koji su svoj život proživjeli na čast Bogu, u duhu i po zahtjevima Evanđelja i na korist bližnjima. Svetkovina Svih svetih je zapovjedani blagdan u Katoličkoj crkvi.

Dan nakon Svih Svetih je Dušni dan (2. studenoga). Na taj se dan Crkva sjeća svih vjernih mrtvih, a tradicija potječe iz 7. stoljeća. Redovnik Odilo (+1049) iz samostana Cluny uspostavio je 2. studenoga kao dan kad su se redovnici posebno molili za sve vjerne mrtve. Toga se dana u crkvama slave Mise za sve vjerne mrtve iz te župe ili biskupije, odnosno za duše svih umrlih vjernika. Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih Svetih u većini zemalja i neradni dan, posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenoga.
Već u 4. stoljeću nalazimo prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih Svetih. Naime, Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Temeljnim ugovorom između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine, koji je ratificiran 25. listopada 2007., uređuju se i neradni dani za katolike u cijeloj zemlji, a svetkovnia Svih svetih je ubrojena među neradne dane. Tako u Temeljnom ugovoru, članak 9., stoji: "1. Posebnim zakonom Bosne i Hercgovine kao neradni dani za katolike u cijeloj zemlji uredit će se nedjelje i slijedeće svetkovine: a) 6. siječnja - Bogojavljenje; b) Tijelovo; c) 15. kolovoza - Uznesenje Blažene Djevice Marije; d) 1. studenoga - Svi sveti; e) 25. prosinca - Božić. 2. Dvije zainteresirane strane će se dogovoriti o možebitnim promjenama neradnih dana , ukoliko se za to ukaže potreba." (kta)

| komentari (11) | print | # |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Linkovi

Duhovna glazba